Vedrana Miholić: Interdisciplinarnost je nešto što bih jako voljela vidjeti ^Istaknuto

Ove je godine bila i nominirana za nagradu "European Celebration of Women in Computing", koju dodjeljuje Europski centar za žene i tehnologiju povodom obljetnice rođenja prve računalne programerke Ade Lovelace. Miholić je vrlo angažirana na polju IT edukacije i razvoja informatičkih vještina kod djece. Upravo smo o tome s njom i porazgovarali u redcima koji slijede, kao i o ženskoj prisutnosti u hrvatskom IT-u nekada i danas.

Vaš je fokus tijekom okruglog stola bio na obrazovanju. Govorili ste da je potrebno motivirati djecu za učenje IT-a i da škole nemaju adekvatne informatičke programe kroz cjelokupno trajanje obveznog školovanja. Na koji vam se način čini da bi se to moglo i trebalo poboljšati?

Trenutno je informatika u školi izborna i potpuno je zastarjela, u smislu da je zaista iznimno dosadna. Da meni netko kaže da moram to slušati, sve bi od sebe dala da ne moram... Iako sam, priznajem, svoju djecu poticala i slušala su to, međutim to im sigurno neće pomoći na putu da budu kreativni, da rješavaju bolje probleme, da budu inovativni – sve ono što će im u životu trebati. Ono što sva istraživanja pokazuju je da djeca u dobnoj skupini otprilike između devet i jedanaest godina koja su izložena problemima koja sami znaju riješiti putem tehnologije, odnosno programiranjem i sličnim konceptima, steknu samopouzdanje s kojim kasnije u životu lakše ulaze u takve vrste zanimanja. Mi taj dio populacije promašimo u potpunosti.

Ono što se danas radi su razni vanškolski sadržaji do kojih je moguće doći. Algebra kreće s Digitalnom akademijom, koja će biti komercijalan program, ali će biti dostupan sustavno u zagrebačkim školama. Ja inače vodim udrugu Programerko, koja kroz školske praznike radi slične, ali kraće programe, a nedavno smo uz pomoć britanske ambasade pokrenuli "kôd klubove", koji se mogu pokrenuti u bilo kojoj sredini u Hrvatskoj i potpuno su voluntaristički i besplatni. Dobili smo franšizu za sve te materijale, da bilo koji nastavnik, inženjer ili entuzijast može te materijale skinuti, prezentirati ih djeci te dobne skupine i poticati je da radi taj sadržaj.

Smatrate li da je potrebno krenuti od neke osnovne informatičke pismenosti ili je moguće s djecom odmah početi i programirati?

To programiranje o kojem mi [iz udruge Programerko] pričamo je ustvari igra. Radi se o MIT-evom Scratchu, koji je maltene kao puzzle koje djeca samo povlače i slažu i ona ustvari rješavaju probleme kroz neke standardne programerske prakse za koje ona uopće nisu svjesna da ih već koriste. Tako da je to otprilike kao da me pitate je li OK da dijete slaže puzzle prije nego što zna slova, iako je na tom puzzleu slovo A. Dakle, u tom smislu se itekako može. Mi smo imali male polaznike koji još ne idu u školu, koji ne znaju čitati, a bez problema slože svoju prvu igricu. Jako im je to zanimljivo i poticajno.

Osobno mislim da je puno manje bitna ova digitalna pismenost u smislu pisanja na tastaturi. Npr. dobijete sa strane sliku koju morate vi sad na tipkovnici opisati. Mislim da to ne potiče ništa i da će na kraju krajeva tastature i ekrani kada djeca odrastu biti nešto sasvim deseto, dakle to se može i preskočiti, što se mene tiče.

Neki profesori smatraju da je robotika dobar pristup učenju programiranja za najmlađe. Što vi mislite o tome?

Po mom iskustvu postoji grupacija djece koja odlično reagira na robotiku, koja su aplicirani tipovi, koji vole da se to kreće nakon što su složili, ali postoje i djeca koja su otpočetka malo apstraktna i više im se sviđa samo programiranje bez robotike. U idealnom scenariju bi to kroz program, kroz kurikulum, u normalnoj, svakodnevnoj nastavi bilo prisutno jedno i drugo pa bi se djeca našla. To vam je otprilike kao tehnički i matematika: postoje djeca kojima je samo matematika uvijek zabavna i ne vole ići na tehnički, a postoje i djeca koja tek primjenjuju matematiku da bi mogla nešto stvoriti sama, ispiliti, izrezati itd.

Spomenuli ste problem prezasićenosti informcijama, koja ide uz razvoj IT-a. Ona također ometa učenje bilo čega pa tako i samih informacijskih tehnologija. Imate li kakvu ideju kako bi se mogao riješiti taj problem?

Za to bih mogla dobiti Nobelovu nagradu, ako nađem rješenje... Osobno mislim da je to jedan jako veliki problem trenutno, svih nas: prevelika količina podataka koju pokušavamo samljet. To nam jako opterećuje "CPU", da tako kažem, i ne koristimo ga dovoljno kreativno. Ova je digitalna revolucija za svakog od nas opterećujuća i morat ćemo naći neke načine kako da taj mozak ipak opuštamo i odmaramo. Ima sad sjajnih primjera po ovim divnim zemljama koje razmišljaju o edukaciji i gdje se uvode čak i meditacije već i za djecu, da bi i djeca malo mozak opustila. Baš tu očekujem veliku pomoć od društvenih i humanističkih znanosti, koje će morati istražiti kako da dinamika kojom živimo trajno ne uništi naše kreativne potencijale.

Dakle, smatrate da informatika ne ugrožava humanistiku, nego dapače, da je humanistika potrebna informatici?

Ne ugrožavaju se međusobno. Ja mislim samo da humanisti trebaju prihvatiti informatiku, kao što smo i mi [STEM stručnjaci] prihvatili da je ona centralni dio našeg života. Kad bi se to isto dogodilo na humanistici, mislim da bismo napravili zajedno zaista ozbiljnu revoluciju.

Često se govori da imamo previše društveno-humanističkih, a premalo tehničkih studenata i stručnjaka. Dok je istina da trenutno nedostaje IT kadra, iz vašeg stava iščitavam da ne treba diskreditirati niti humaniste.

Ne, ja samo mislim da njima jako nedostaje edukacije iz naše domene. Po meni svi oni koji su diplomirali na Pravu, Ekonomiji, Filozofskom itd. istog trena kad su diplomirali moraju početi s dokvalifikacijom, jer im nitko nije dao znanje koje im treba. Ja to volim tako malo agresivno reći, a ustvari mislim da je to dobro. Oni imaju neko svoje znanje, koje ako oplemene znanjem iz tehničke domene mogu zaista puno toga postići. Interdisciplinarnost i komunikacija među disciplinama nešto su što bih ja jako voljela vidjeti.

Danas npr. postoje studiji koji se zovu bioinformatika. To mi se čini kao nešto što može dovesti do toga da na ogromnoj količini podataka koje imamo iz medicine u kombinaciji s podatkovnom znanošću dođemo do nekakvih zaključaka koji će napraviti revoluciju u medicini.

Bilo je na okruglom stolu govora i o prisutnosti žena u IT-u. Rekli ste da je 24% djevojaka upisalo FER ove godine.

Mislim da dio zasluge pripada i sustavu selekcije za srednje škole, koji je možda pomalo nepravedan prema djećacima. U MIOC i u 5. gimnaziju ne možete se upisati bez čistih 5.0, što češće imaju djevojčice i one popune više mjesta u tim tehničkim i prirodoslovnim gimnazijama pa je onda logično da uz dobru reklamu FER-a i informatike te djevojke i krenu na takav fakultet. Još smo uvijek ispod četvrtine ukupnog broja studenata na FER-u, ali broj raste.

I vi ste nekad predavali na FER-u. Kako vam se čini da djevojke usvajaju znanja i kako se snalaze u tom još uvijek uglavnom muškom svijetu?

Mislim da se kroz fakultet snalaze odlično, čak su bile statistike koje pokazuju da djevojke brže završavaju fakultet i s višim ocjenama, za što je jedna profesorica sa FER-a govorila da je pokazatelj da djevojke koje upišu FER zaista žele studirati FER, a dječaci ga često upišu jer im netko kaže da je to dobro za njih, tata je studirao ili nešto toga tipa pa možda malo više otpadaju.

Djevojke se kroz fakultet jako dobro snalaze, a ono što mi u industriji kasnije vidimo je da imaju možda manju volju kontinuirano pratiti tehnologije, da im se baš ne da svake godine novi framework učiti i programirati i tu ja uvijek apeliram da cjeloživotno obrazovanje nije floskula. Svi mi svaki dan čujemo neki novi koncept, naučimo nešto novo, a briga o svom znanju i o svojoj budućnosti mora biti motivirana iznutra. Mislim da je strašno važno da učimo svaki dan nešto ispočetka.

Kakva je situacija s omjerom žena među nastavnicima na FER-u i srodnim fakultetima? Je li omjer sličan studentskom?

Pa nije. To je odlično pitanje. Ima jako puno nastavnica i profesorica na FER-u. To bi trebalo pitati, ne znam iz glave.

Je li se u smislu ženske prisutnosti u IT-u nazadovalo u odnosu na ranije generacije?

U smislu IT-a, nažalost jest. Ja sam počela raditi prije gotovo 20 godina i u to je vrijeme broj žena u IT-u bio dosta velik. Puno je žena dolazilo, pogotovo s PMF-a... U sedamdesetima i osamdesetima, kad je krenula informatika, u hrvatskom IT-u je zaista žena bilo nevjerojatno puno, čak i na menadžerskim pozicijama. I onda je to palo. Tek sad se u zadnjih četiri godine, recimo, malo sustavnije radi pa se slika pomalo popravlja, ali prije toga stanje se zaista strmoglavilo.

Jesmo li još uvijek bolji nego na Zapadu?

Pa jesmo! Ja radim puno po Velikoj Britaniji i Njemačkoj i ne srećem skoro nikad žene. Na sastancima sam gotovo isključivo s muškarcima, na projektima rade uglavnom samo dečki... Tako da jesmo, bolji smo i trebalo bi to probati zadržati.