Intervju: Mihovil Barančić o financiranju start-upova ^Istaknuto

Što mislite da je bolje za poduzetnika: dobiti vanjsko financiranje ili sam skupiti novac i krenuti?
To uvijek zvuči jednostavno, ali je na to pitanje teško odgovoriti. Ja kao investitor uvijek krećem s demagogijom „nemojte uzeti investiciju nego probajte nešto sami napraviti“, jer kod investicija dođe do nekih pozitivnih i negativnih stvari. Pozitivna stvar je da te netko podržava, a negativna da s njim moraš razgovarati, komunicirati, suodlučivati i tako dalje. Možda je trenutak kad je projekt u prvoj fazi preran, jer kod samofinanciranja se osniva tvrtka zbog toga što investitori moraju imati udio u nečemu. To tada postaje tvrtka i ima troškove. Od sitnih, kao što su banka, računovodstvo i slično, do nekih većih koji moraju postojati da bi ta tvrtka mogla opstati. Zbog toga odmah dolazi do smanjenja udjela ljudi koji su pokrenuli projekt. Na primjer ako nekome daš 10%, tebi je ostalo 90% i što dalje ideš s poslovanjem, to manje udjela imaš. Zato mi uvijek kažemo da kombinirate druge modele, odnosno da crowdfundingom pokušate doprijeti do kupca što prije pa da vam on financira razvoj. Onda kombinirajte izvore financiranja i projekte koji mogu donijeti novac. Kad projekt napreduje i kad ga prepoznaju i tržište i kupci, on ima različite opcije. Ali kad je projekt još u primarnoj fazi, on nema još nijednu od tih opcija i to je sad drugo pitanje: kad uzeti investiciju? Uvijek kad se nudi. Dakle, kad vam netko nešto nudi, što u tom trenutku izgleda dobro, onda to uzmite. Imao sam nekoliko slučajeva kad sam s ljudima razgovarao o investiranju pa se to protegnulo na nekoliko godina i onda je jednostavno prošlo vrijeme. Prošao je taj jedan vremenski prozor za investiranje i za razgovor i meni osobno više to nije bilo zanimljivo. Vremenski trenutak projekta je pitanje, odnosno morate biti na vrijeme na tržištu jer možda će netko u isto vrijeme razviti isto to u Italiji, u Kini, u Indiji… zato treba biti brz kod nekih tehnoloških stvari, odnosno kod ovakvih stvari koje mi želimo financirati.

Možete li nam reći nešto detaljnije o udruzi poslovni anđeli?
Izraz „Business Angels“ nastao je 1930-ih na Broadwayu, kad su na taj način financirali mjuzikle. Onda su to bili ljudi koji su iz sjene pomagali nekim mladim ljudima da nešto razviju. Taj se način financiranja u 1970-ima zakotrljao sve jače i jače, tako da danas u Americi poslovni anđeli financiraju projekte u iznosima većim nego fondovi, što ljude iznenadi. U Americi ima 500.000 poslovnih anđela i jako puno ljudi tamo odlučuje financirati projekte s malim iznosima. Ulažu 1000-5000 dolara, rijetko neki veliki iznos. Ulazi ih dosta kroz sustav, a čak imaju u investicijske klubove gdje više njih zajedno ulaže. Ovdje je tako nešto malo teže. Mi smo imali takve eksperimente, ali imati ovdje d.o.o sa 100 suvlasnika je nešto strašno i jednostavno se time ne može upravljati.
Mi u Hrvatskoj imamo neku mrežu koja je mala, ali opet funkcionira i nešto financira. Trebala bi biti veća i trebala bi financirati više, ali mi na to ne možemo utjecati. Ne može se očekivati da svaki mjesec netko ulaže u firme. Primjerice, ako sam ja sad investirao u šest firmi, sa svakim od njih se svaki tjedan moram naći i popiti kavu što je već šest sati. Kamoli kad je nekakav veći i značajniji trenutak, kad se savjetujemo, kad razmišljamo kako izbaciti neki novi proizvod, što znači da ću danas-sutra s nekim proizvodom potrošiti pola dana.

Kako se odvija „deal“ između privatnih anđela i poduzetnika s projektima: tko tu kome pristupa, oni traže vas ili vi njih prepoznajete, kako ti nalaziš tvrtke za investiranje?
I jedno i drugo. Mogu nam se javiti preko našeg weba ali smo mi prisutni na raznim natjecanjima i na konferencijama svih veličina i pokušavamo snimati tržište. Znači, meni je u cilju investirati u nešto što mi se svidi, a nekome je u cilju pokazati svoj projekt. Tako da je projekt „dvostrani“. A hoće li doći do investiranja ovisi o puno stvari. Hoću li ja odgovarati nekome kao potencijalni investitor i hoće li on odgovarati meni. Mora postojati neki tim. Jedan može gurati sam, ali što će biti kada on ima gripu? Firma neće raditi. Najbolje je imati tim sa dva-tri člana koji će biti izbalansiran: netko je više u techu, a netko više u prodaji, jer što god mi razvili sutra treba prodati. Mogu navesti primjer jednog mog kolege ekonomista koji je već prodao projekt, a onda su tek krenuli programirati pa su bili u panici, ali im i dan danas dobro ide. On uvijek prodaje unaprijed i to je ono što je super ako možete tako raditi.

Sami anđeli, osim što investiraju kapital, da li i sudjeluju nekako u projektu?
Mi paralelno uz financiranje nudimo ono što se zove „smart money“, znači neku pomoć da ljudima prenesemo svoje iskustvo jer smo vidjeli puno tvrtki i puno projekata i pokušavamo im na neki način ubrzati neke stvari. Uz to, ja sam savjetnik nekima kojima nisam investirao, ali su mi bili simpatični. Tu nije bilo potrebe za investiranjem, ali svidio nam se projekt i nađemo se sa cijelim timom i kažemo im svoje sugestije. Ali to je isto tako i prvi test hoće li oni to slušati ili ne. Odmah vidim da li možemo zajedno funkcionirati ili ne. U osnovi nije samo u pitanju novac, jer oni bi mogli otići po kredit u banku, dobiti novac i ne moraju nikoga slušati. Ono što sigurno znamo je da ne znamo ni mi sve, tako da pokušavamo naći neko područje na kojem možemo na neki način sugerirati dobre stvari i dobro utjecati. S druge strane, mi smo kroz jedan projekt, gdje sam ja suosnivač, s još troje kolega pokušali naći neko mjesto gdje ćemo naše projekte dovesti i prije investiranja, da vidimo kako ljudi rade, te nakon investiranja na nekakva događanja, gdje dovodimo onda i strane mentore. Pa nam onda stranci kažu u principu isto što i mi govorimo, ali kad kažete nešto na engleskom to odmah bolje zvuči (smijeh).

Kad imamo nekakvu ideju želimo to prezentirati, a ti si ih vidio mnogo. Kako da provjerimo postoji li nešto što obećaje da će ta ideja uspjeti?
To je teško reći. Mi dobijemo tristotinjak prijava godišnje. Prvo gledamo kapitalno intenzivne u tradicionalnim djelatnostima kod nas, kao što su turizam i poljoprivreda. Onda smo imali projekte „iskopirati ću Facebook imat ću društvenu mrežu“, ma svega je bilo. Neke stvari su samo pitanje monetizacije. Primjerice, prvi se monetizirao Facebook koji je najveći na svijetu, ali drugi takav će propasti. Nije tako lako to procijeniti. Ima puno ideja, ali je bitno može li se ta ideja provesti i bitno je želi li netko to rješenje, je li to rješenje nekog problema i u konačnici, hoće li to netko platiti. Nama se događa sa studentima koji razvijaju projekte i aplikacije, da steknu vrijedno znanje tokom te faze razvoja, ali nažalost to ne može biti ono u što bi mi investirali. Mi možemo podržati nešto, ali ne možemo investirali u sve.

Naglasak je dakle samo na financijskoj strani?
Mislim da treba rješavati neki problem. Recimo, razgovarao sam prije nekoliko dana o jednom projektu i po iskustvu iz posla znam da u Hrvatskoj taj projekt neće uspjeti, ali pokrenuti će ga u Milanu za grad Milano i tamo će funkcionirati. Zašto je to tako, ne mogu još otkriti, ali je odmah vidljivo da će tamo raditi a ovdje neće.

Kako očekujete da vam se projekti prezentiraju, koji savjet možete dati?
Netko od tima mora razviti vještine prezentiranja i pripremiti nekoliko vrsta prezentacija. Napravi se prezentacija i vježba se. Također, u svakoj prezentaciji se treba znati što nekome želiš objasniti. Dobro je obilaziti konferencije i vidjeti kako to drugi rade, prijavljivati se, a konferencije često dijele i nagrade.
To je neki „put“. Potencijalni investitori također kruže po konferencijama, pokušavaju vidjeti što im je interesantno i dobiti nekakav „feedback“. Primjerice, “meni bi bilo zanimljivo investirati u tvoj projekt ali kada bi ti htio otići u jednom smjeru…“ ali je pitanje hoće li on otići u tom smjeru. To ne možemo znati, ali možemo dobiti taj feedback.